Dogovorili smo se za datum, upisali ga u kalendar i nazvali ga 'confession'. Da, pretpostavljam da je to ono što moram učiniti. Prošle su gotovo dvije godine, a meni još uvijek nije svejedno. To je ipak jedina osoba kraj koje se ja osjećam kao ja i jedina osoba od koje se nikako ne mogu odlijepiti. Stalno je tu, i kad pomislim da je zaboravljen, on se nekako vrati. Radili smo si sranja, ja sam bila kuja kao nikad u životu i tek kad sam prošle godine pomislila da ga možda konačno gubim, postalo mi je jasno. Ne mogu si dopustit još godinu dana ovoga, ako treba biti, bit će. Vrijeme je da se nešto poduzme.

Dala sam si rok do 4.7.

Ako se dotad ništa ne dogodi, i'll come clean. Reći ću mu sve pa kako god da završilo. Makar nakon toga pobjegla negdje daleko od sramote, ali ne želim se cili život pitat što bi bilo da je bilo. Jer neke ljubavi se pamte. A mislim da je ovo jedna od tih.

kako je u civilizaciji? - javljam mu se ja jučer navečer iz nekog random kluba van zagreba gdje smo radili misleći se u kojem hot spotu se nalazi on sa svojim zlatnim i eternaly fucked up društvom. Karakter kojeg nisam mislila da ću ikad imati u svom životu, a pogotovo ne ovako blizu. Ne, ne govorim o vezi, govorim o nečemu...ne znam...kvazi nešto. Svaki dan pomislim da opet radim protiv sebe ali nekako sve ostavim onakvim kakvo je. Zašto? Ne znam, možda mi ovakvo stanje stvari zaista paše.

Dva lica, potpuno različita s gotovo ničim zajedničkim uhvaćena u jednom trenutku. Najspontanija i najneočekivanija priča ikad i nemoguće joj je pronaći smisao i značenje. Zašto se dogodila? Ne znam. Zašto još traje? Ne znam. O čemu se uopće tu radi? To nitko ne zna.

Neko vrijeme me nije bilo jer sam sređivala stvari. Sređivala, koja krasna riječ. U biti, sve se samo dogodilo, i sad mi je i drago da je tako ispalo. Meni treba netko tko ne odustaje i ovoga puta je ispalo dobro, barem zasad u ovom kratkom vremenu. Dakle, u nečemu jesam, ali u čemu još točno, to nitko ne zna.

Došla sam malo na more i ostavila faks u kaotičnom stanju. Nije da mi se ne radi nego se naprosto osjećam čudno oko svega i sve više i više se zapitkujem: da li je to zaista ono u čemu se ja vidim? I odgovor sve češće glasi: možda, s naginjanjem prema ne.  Jedino što znam je da se želim profilirati kroz pisanje i posvetiti se tome u potpunosti dok je film nešto čega se nužno ne moram ostaviti i čemu se uvijek mogu vratiti, samo je pitanje želim li.

Udomljujem psića krajem tjedna, tj. uzimam ga na čuvanje dok ne vidim kako se snalazim u tome. Teško mi je gledati ih u onim kavezima i, u trenutku kad sam došla tamo i vidjela ga kako skače i očajnički želi van, shvatila sam da ga vodim doma. Imaju onaj pogled koji kao da ti govori: molim te, uzmi me. Vodi me doma i bit ću ti najbolji što mogu. I tako ja jednog vodim doma.

Ukratko, novosti je puno, sve je u nekoj kvazi fazi i jedva čekam da se stvari malo smire. Za dobro mene i svih ljudi koji me okružuju.

Dogodilo mi se nešto što nitko nije mogao predvidjeti, čak ni ja sama. Dogodio se netko, slučajno. Nije da se dugo znamo, ali to nije prva noć da smo se sreli. Sve je bilo čudno, od početka, ali znala sam da me ne privlači pa se nisam zapitala ništa.

Međutim, stvari su drugačije završile.

Čak smo si u jednom trenutku rekli da nema barenja među nama, da sam ja tu sigurna od njegovog upucavanja. Nedugo nakon toga, završili smo zajedno. Jep, brutalno rečeno još jedan od zaloma, ali bilo je drugačije. Jer, kao da se dogodilo protiv moje volje, ali ipak nije. Točno sam znala što radim u kojem trenutku. I onda sam ga otkantala zbog malog djelića prošlosti koji me progoni, i znam da sam učinila pravu stvar ali mi je opet na neki način žao.

Zašto mi je žao? Ne znam.

Ionako nas nikad nitko ne bi spojio. Različiti u apsolutno svakom pogledu.

Jednom davno bila sam mala curica plave kose i velikih plavih očiju koja je svirala klavir, išla spavati prije ponoći i igrala se sa plišanim medvjedićima. Odjednom je taj lik postao prošlost i ona se pretvorila u...pa ono što sam danas. Komplicirana, egoistična, preplašena, emocionalno sjebana i u stalnom krugu jednih te istih pogrešaka. A čovjek navodno s godinama napreduje.

U srednjoj školi sam žalila što nikako nisam mogla naći dečka, osjećala sam se ružnijom i manje vrijednom od mojih tadašnjih megapopularnih frendica. Međutim, one danas više nisu popularity queens, a meni ide veoma dobro, bez uloženog većeg truda. I tako se kroz godine promijenila situacija s tipovima. Sad ih ima i previše, ja bježim od veza jer sam neodgovorna i na kraju sjebem stvar, bez iznimke. Moja sestra s druge strane, vodi potpuno drugačiji život, u vezi je godinu dana, a tek je u srednjoj. Štoviše, sve njene veze su na duge staze, pa se ponekad, pogotovo u zadnje vrijeme pitam čiji način života je ispravan.

Ozbiljna u svemu ostalom, ponekad i previše, po pitanju suprotnog spola sam retardirana. Sva pravila igre znam, pa sam igrač. I igram dobro, ali fakat...samo se želim vratiti u eru klavira i medvjedića.

Prespavala sam pregled jutros.

Nisam se pojavila na dva predavanja pod krinkom prosvjeda. Naravno, nisam prosvjedovala. Mislim, bacila sam par pogleda na kolonu dok je prolazila i  nastavila piti kavu. Citirat ću si frenda: ' Di ću prosvjedovat u podne, u virme ručka?! ' Kako god okrenete, revolucionar nisam, ali podržavam revoluciju. Kad ima smisla.

Vidila sam jednu nepoznanicu. Doslovno nepoznanicu. Intrigira me.

Razvila sam tisuću i jednu teoriju zašto mi ona priča nikako da se pokrene. Vjerojatno nijedna nije točna.

Spremam se na rave u subotu. Navodno bi trebala otići sa rozom britney perikom jer se igrom slučaja našla tu u isto vrijeme. Ne razmišljam hoće li on biti tamo, ali mi se zapravo samo to mota po glavi.

Neproduktivna sam čitavi tjedan.

Dogovorila sam vodtka night. Drinking time. Sutra u 8 imam tjelesni.

Uza sve sam super volje.

She's not me...and she never will be.

U zadnje vrijeme imam osjećaj da se neki odnosi mijenjaju, a to ne želim. Možda se varam, i nadam se da je tako, ali situacije kroz koje prolazimo govore suprotno. Prijatelji su kao obitelj, oni najbolji naravno, i tužno je kad zbog sitnice stvari počinju ići drugim smjerom.

Tajne. Ne javljanja. Muljanja. Distanciranje.

A zbog čega? Zbog tipa, naravno. Najglupljeg razloga na kugli zemaljskoj.

ona: stara, mislim da ti je on gej.

ja: zašto?

ona: pa doša je nekidan u super kožnoj jaketi, svilenkastom šalu i bumblastim naočalama.

ja: i?

ona: pa ono...

onda je i justin timberlake gej. jer u novom madonninom spotu je u upravo takvoj kombinaciji, bez naočala. i na svim novim intervjuima.

Kao i svi tipovi u Vogue-u. Ajmo kategorizirat ljude na temelju stila.

Ti si stylish, pa si gej.

Uvreda meni i čitavoj gej populaciji.

( u krajnjoj liniji, i da je gej, why should i care? previše je vremena prošlo da bi mi još bilo stalo )

Vratila sam se doma i zatekla stanje stvari nepromijenjeno. Čak je i vrijeme jednako onom kad smo odlazili. Ali nema veze, glava se pročistila i sad je sve na svome mjestu ili se barem tako čini.

Suludi gradski ritam sam tjedan dana zamjenila apsolutnom tišinom otoka i vrijedilo je. Isprva smo imali u planu samo piti i plesati, međutim se nekako sve pretvorilo u rehab. Bez cigareta, s malo vina svaki dan i u krevet oko ponoći. Nakon prvog dana privikavanja na mirnu sredinu, sljedećih dana je uslijedila prilagodba - buđenje, otvaranje starih škura, u dućan po mortadelu, kava, sunčanje, sendvič, kava, šetnja, vino uz televiziju, krevet.

Nevjerojatno je kako se čovjek brzo ulijeni i prilagodi na spori ritam. Lagane šetnje, doslovno s noge na nogu, jer znaš da ti je sve blizu i da se nema potrebe žuriti jer nitko ne žuri. Kompletno mjesto je blagi slow motion i to tamo savršeno funkcionira. Kako kome, naravno. Meni jer ovih tjedan dana bilo taman da se opustim i mirno vratim u svoj svakodnevni kaos kojeg ipak volim i kad ga dugo nema, fali mi.

Ponekad se doslovno treba maknuti odnekud da se situacija može sagledati iz druge perspektive.

Dakle, sve je spremno.

Dogovoren je prijevoz, karte su manje više kupljene, vrijeme je sjajno, torbe su spakirane, kamera spremna, digitalac spremljen, ipod se puni, dvd-i prepuni muzike su na sigurnom u torbi, trash šarena odjeća je pomno složena, naočale na glavi, boca vina u torbi i krećemo na hvar.

7 dana.

party non-stop.

udri brigu na veselje, neka more i sunce rješe sve probleme.

Shvatila sam da sve i nije onako kao što se činilo, no to je tema za neku od idućih priča. Pomalo slomljena i razočarana, ali najviše iznenađena, odoh u Jabuku na Madonna 'Hard Candy' party.

Prije sam se sramila plesati u 'javnosti' no kroz godinu dana se to promjenilo. Sad plešem svugdje, koreografija mi je stalno u glavi. I tako mi, igrom slučaja, zaplešemo među prvima, na sredini podija. Noć Madonne i sve ostalo je bilo stavljeno na stand by.

Tijekom noći me počela hvatati neka 'hrabrost' da pošaljem poruku koju toliko već odgađam. A znam da je moram poslati. Znam da to želim.

I pošaljem je.

I, naravno, nema povratne informacije. Niente. Nada.

Nije da sam iznenađena, nije da sam očekivala nešto, u krajnjoj liniji i ne znam što želim ali opet...napiši 'odjeb' al napiši nešto.

Kao šta je on jednom reka:

'Jel me ona spominje?'

'Ne.' - odgovara frend

'Uopće?? Ništa dobrog nije rekla? '

'Apsolutno ništa.'

'Ni nešto loše?'

'Ni loše.'

'Jebemu, da je makar i nešto loše rekla, zna bi da misli na me.'